Posljednji Cityev Mohikanac 
              

Što je skrivio Joe Hart, kome se zamjerio Joe Hart, hm …odogovor je vrlo jednostavan – Pepu Guardioli !! Guardiola je poznat kao trener koji namece svoju politiku i koji jednostavno otpise neke igrace, sa razlogom ili bez, a vrlo cesto igrace potjere na sasvim bezobrazan nacin (Ibrahimovic, Mnadzukic i ostali), a najnoviji primjer je svakako Joe Hart. Igrac koji je kao 19-godisnjak iz Shrewsburya dosao u Mancheter City u doba kada su za City znali samo oni pravi zaljubljenici u nogomet. Prirastao je Hartu City k srcu, ali i on navijacima. U moru zvijezda koje su kasnije dolazile, on je poslan na kaljenje u Birmingham (dolaskom Shaya Givena izgubio mjesto), tada relativno mladi Hart odusevljava cijelokupnu javnost i kao relativan anonimac postaje jedan od najbolji golmana Premier Lige, po mnogima u toj sezoni bio je bolji i od Givena, golmana radi kojeg je i otisao iz Citya.  Naravno, iz Citya to odmah koriste i vracaju ga natrag te mu daju novi ugovor, koji Hart potpisuje, iako je i tada postojao interes mnogih klubova, Joe ipak ostaje. Kroz par iducih godina Hart postaje “jedinica“ Citya, ali i “jedinica“ Engleske A reprezentacije i prakticki svi ulijevaju nadu njega, da ce u njemu vidjeti nasljednika  Banksa, kojeg tako silno zele. I branio je Hart zaista sjajno, osvojio je cak 4 Zlatne rukavice u Premiershipu i bio dobar. Naravno, dogodio bi se tu i tamo kratki pad u formi, ali nista toliko strasno da bi mu ozbiljno nastetilo, stovise, vracao se jos jaci. I onda slijedi dolazak Guardiole u City, koji sve zaljubljenike u nogomet pocima „“prosvjetljivati“ da Hart nije dobar golmana za City. Covjek koji je 10.g konstatno branio za City nakon mjesec dana treninga pod Pepom postaje nedovoljno dobar golman ? Cak i Hartovi kriticari se pitaju “Zar mu nece dati sansu barem“, ali ne Guardiola  daje sansu Caballeru, koji je branio tek  kup utakmice otkako je dosao  i prodaje fore da Hart ne zna igrati nogom. U redu, najbolji u igri nogom je po mnogim Neuer, ali uvjeravati javnost da golman koji dugi niz godina brani za jedan od najjaci klubova u Engleskoj i za Englesku repezentaciju, ne moze igrati nogom ili barem usavrsiti igranje nogom potrebno za njegovu taktiku je zaista licemjerno. Mozda Hart nije dosad tezio takvoj igri, ali Hart je “otocka skola nogometa“ u njih ni veznjacni  nisu cesto virtuozi kao u Brazilaca ili neke druge nacije, a osim toga City je tezio uvijek “dosadnom nogometu“ i nogometu “na mišiće“ prema tome nitko od njega nije zahtjevao stil igre kakav ima Neuer(ciju igru Pepe toliko zeli iskopirati u Cityu).  I naravno sta se dogodi u iducoj utakmici, Hart znajuci da Guardiola prica uokolo da on ne zna igrati nogom odgirava utakmicu sa 100% uspjesni dodavanja, kao niti jedan golman od svih  klubova koji su igrali u tom tjednu . Ali ni to mu nije pomoglo jer je Pepe vec osigurao dolazak (inace jako dobrog) Brava.  Hart je zrtva Pepove nogometne politike (neki ga slave, dok drugi komentiraju njegove titule “lako je sa tolikm novcima i takvim igracima kakave je imao u Bayernu i Barceloni). Kako god, ostavimo Pepa po strani , cinjenica jeste da je on potjerao Harta poput zadnjeg smeca iz kluba za kojeg je jedini on igrao “srcem“, City je stvorio njega, a on je postao podsjetnik da je taj klub nekad imao srce i dusu, dusu koju je Pepe iscupao u izradi robota koji melje sve pred sobom (hoce li uspjeti vidjet cemo).  Pep ga ocito ne voli i to je cinjenica, no na stranu volite li Harta ili ne, pred tim covjekom je stalno velik pritisak sto u repezentaciji, sto sada u klubu. Nije se onda cuditi sto imaju problema sa golmanima, jer psiha je jako vazna kod golmana, a Englezi cine sve da to uniste kod svojih golmana, koji su na kraju krajeva ipak samo ljudi. No, zanimljivo je da Hartu nije iz ponizenja otici u Torino ( bez uvrede navijacima Torina) nego da zeli branit pod svaku cijenu. Dok se recimo nasi mnogi mladi igraci i golmani na neki nacin uvrijede kada trebaju na posudbu u neki manji klub, i ne samo to Hart po dolasku u Torino kaze da je spreman uciti i dalje, sto puno govori i o njegovoj poniznosti (dogodi se da u nas golmani cesto misle da sve znaju), dok recimo jedan golman poput Harta ima potpuno drugacije razmisljanje . Jos jedna stvar je zanimljiva, a to je da je odbio ponudu Sunderlanda, jer mu je ocigledno dosta vise i engleskih medija i kritika na njegov racun u svojoj domovini.  Ne bitno favorizirate li Harta ili ne, on jednostavno nije zasluzio takav izgon iz Citya nakon svega sto je uradio za taj klub. Ali moderni nogomet danas ne cijeni nista, sjetimo se samo Ikerova odlaska iz Reala i sve ce vam biti jasno, na koji nacin se tretiraju igraci koji igraju “srcem“. Ne brini Hart barem te Iker razumije !!!

                                                                                               GOLMAN 

Golman. Sama rijec te asocira na nesto drugacije, a golmani i jesu drugačiji. Golmani su jedna velika enigma, trebas biti tako "lud", a u stvari tako inteligentan da bi uopce bio golman. Pratis igru 90 min, branis dobro i onda jedna sekunda neopreznosti i sve je gotovo. Osjecaj odgovornosti je nezgodna stvar, daje ti takvu moc, a s druge strane neopisiv osjecaj krivice. Skrivis gol na obicnoj utkamici sa prijateljima i cjeli dan ti je nikakav, a opet kad imas sjajan dan, osjecas se kao da si u rangu Neuera, Casillasa i ostali. I bez obzira na kritke i cesto ismijavanje, jednostavno ne moze se tek tako odreci te uloge. Golman se ne postaje, golman se rađa, kasnije se samo mozes usavrsiti (o tebi ovisi koliko). Oni koji postanu profesionalci izgledaju da zive svoj san, ali za njih rad nikada ne prestaje. Svakim treningom moras dokazati da si bolji od drugi i da zasluzuje igrati u svom klubu, dokazivanje nikad ne prestaje.U suprotnom si opet na pocetku. Zanimljivo je da svjetski golmani koji imaju sve uvjete, opremu, trenere opet naprave gresku kao golmani koji prvi put oblace rukavice. Upravo to i je čar golmanske uloge, ali cak i ako ne postanes vrhunski golman, ne odustaj od te uloge, pa cak i rekreativno. Jer tek u onom trenutku kad kazes "Neda mi se braniti" u obicnoj utakmici s prijateljima, tek tada nisi uspio. 

                                                                                        GOLMANI – NEKAD I SAD

Dok danas gledamo mnoge golobrade mladiće kako suvereno vladaju 16-tercima, poput iskusni 30-godišnjaka, zapitamo se sto se to dogodilo sa nogometom i golmanima ? Nekada su golmani sa 17-18 godina praktički čistili kopačke starijim i čekali strpljivo svoju šansu, a pored toga postojalo je vjerovanje da jedan 17- godišnjak ne može biti jednako dobar i pouzdan da bi „“izbacio“ svog starijeg kolegu iz početne postave. To je jednostavno bilo ne prihvatljivo.  Današnji nogomet dokazao nam je da i nije bas tako.  Štoviše, današnji nogomet nam je dao primjere da jedan mladić od 16-17 godina može itekako braniti za seniorsku momčad i ne samo to, biti jedan od kljucni igrača, a to pokazuje primjer u zadnje vrijeme recimo Simone Scuffeta, ali i onog jos poznatijeg  Milanova Donnarumme i mnogih drugi. Ipak, ne zaboravimo da su prije Donnarumme i Scuffeta i ostalih, na golu kao još nepunoljetne osobe redovite stajali Courtois i David De Gea , dok su cijeli ovaj trend mladih golmana na neki način započeli naravno današnji velikani Iker Casillas i Gigig Buffon.  Dok je Courtois već odavno prvi golman reprezentacije, De Gea   je na dobrom putu da to i postane pored godinama nedodirljivog Ikera Casillasa. U Hrvatskoj je nekada kao 17-godišnjak taj trend pokrenuo Pletikosa, dok danas imamo primjer mladog Šempera, a tu su jos i Livaković i ostali. Međutim, njihovi prethodnici koje možemo zvati i predstavnicima tzv “old schoola“ nisu bili te (ne)srece da dobiju tako mladi tako važne uloge u momčadi. Dino Zoff je primjerice tek sa 20.g dobio sansu i to kada je njegov klub već ispao u drugu ligu,  Beara također prije 20.g nije imao toliko ozbiljnu ulogu kao u kasnijim godinama (gdje se prometnuo u jednog od najbolji golmana ikada), Kopke je dobio ozbiljnu ulogu tek iza 20. Godine života,  veliki Jasin također, a u malo novije vrijeme imamo i Kahna te Edwina van der Sara koji također nisu imali  šansu prije 20.g zivota ( van der Sar je pravi procvat doživio u tek 35.g dolaskom u M.United) i jos mnogobrojni "old school“ golmani. Naravno, iznimki je uvijek bilo i u novije vrijeme i u vrijeme old school-a. Ipak tu vidimo koliko se nogomet zapravo promijenio, a samim time i uloge i zahtjevi modernog  golmana. To svjedoči i pojava mladog Neuera koji je postavio neke sasvim druge golmanske standarde.  Od golmana se vise ne očekuje da samo znaju braniti i koristiti ruke, imati dobar refleks i slično nego se od golmana traži da su izuzetno inteligentni, da dobro igraju nogom, da dobro čitaju igru da imaju tehniku poput svojih suigrača, nekad cak i bolju .  Činjenica je da danas golmani imaju izuzetno bolje uvjete nego sto su to imali Beara, Jasin, Zoff i ostali. Naravno, prohtjevi modernog nogometa daju puno, ali i zahtijevaju puno. Možda je upitno kako bi se golmani iz prošlih vremena snašli u današnjem nogometnu, ali zanimljivo bi bilo na neki način “resetirati“ jednog  Bearu, Zoffa i ostale , ponovo ih pomladiti(ali ostaviti im pri tom talente) i dati im sve uvjete koje i treninge kakve imaju ostali moderni golmani. Pitanje je bili vidjeli još bolje, tehnički dotjeranije golmane-  vrlo vjerojatno bi.  Ako bismo im dali sve uvjete da se razvijaju u potrebama modernog nogometa, naravno da bi njihov talent i kvaliteta se još vise isticali – možda vise nego i kod većine daanšnji golmana.  Mladim golmanima treba davati šansu bez daljnjeg, a moderni nogomet ne želi čekati nove Donnarumme, De Gee itd. do njihove 22-24 g da bi oni „sazrjeli“ – ne !! Umjesto toga mladi golmani dobivaju priliku  vrlo rano sto je jako dobro, jer kako će taj mladić postati iskusan ako stalno sjedni na klupi - nikako !! Ipak koliko god da davanje šansi ima prednosti, toliko je i mač sa dvije oštrice. Naime, mladi golmani dobiju šansu i sve ispada divno i krasno, ali ukoliko pokazu bilo kakve slabosti ili jednostavno "ne zadovolje“ struku  – mediji, a ne rijetko i  sama struka neće ima dati vise toliko šansu za napredak, to je svakako veliki minus  u razvoju današnji golmana.  Primjer radi upravo Simone Scuffet i Schalkeov Timon Wellenreuther su na neki način žrtve tog nestrpljenja  golmanima modernog nogometa. Njih dvojica su nakon ne tako loših partija ipak poslani na kaljenje u niže lige, iako u tome nema ništa lose za mladog golmana (nitko ne kaže da oni neće napravit dobre karijere), naprotiv, korisno je, njih dvojica očigledno nisu dobili (iskoristili) šansu kao Donnarumma, Courtois itd.  Međutim, tko garantira da netko od njih dvojice ne bi bio novi Donnarumma, De Gea ili Courtois u svoje vrijeme, ali moderni nogomet nema strpljenja pogotovo sa golmanima. Koliko to vrhunski klubova ima danas svoje golmane iz omladinski škola? Ne znam možete lii h na prste jedne ruke nabrojati. Koliko god da moderni nogomet daje šansu mladim golmanima, tolikom im je svojom nestrpljivošću i uzima i nije čudo da zbog politike kluba, zarade i ostalog uništi mnogo mladih talenata samo zato sto im nisu dali još par utakmica u seniorima ili ih jednostavno pošalju u niže lige  uopće ne prateći njihov razvoj, nego samo da ih se riješe. I onda se neki klubovi počmu čuditi zašto nemaju svog golmanima već dugi niz godina. Pa imate ga odnosno imali ste ga, ali mu niste dali šansu ili uopće niste pratili njegov razvoj na posudbama, ali dok to shvate  biti već je kasno.  Ne kaže se bez razloga – strpljen spašen!

Priča o golmanu kojemu je jedan primljeni gol promijenio čitav život 

Moacir Barbosa je brazilski golman koji je branio u finalu Sp 1950. protiv Urugvaja u Brazilu pred (prema nesluzbenim podacima) oko 200.000 ljudi !! Upravo Barbosu krive za taj poraz jer je primio odlcujuci (o.pa Urugvaj pobjedio 2:1) gol u svoj blizi kut. Igrac koji mu je dao gol je imao samo jedan sut u okvir gola i taj sut je upravo bio pobjednicki gol. Brazil je tada imao jako dobru ekipu i cijela nacija nije ocekivala nista manje od naslova prvaka svijeta na domacem terenu. Koliko su Brazilci bili uvjereni u pobijedu govori i podatak da je covjek iz FIFA-e vec prije utakmice imao govor namjenjen ekipi Brazila kao osvajacima Svjetskog prvenstva. Ipak utakmica sa ljutim rivalima Urugvajem bila je zestok udarac za sve Brazilce, a na kraju je najgoru "presudu" dobio golman Moacir Barbosa. Barbosu je godinama proganjala ta misao o primljenom golu u svoju stranu  i osjecaj krivnje nikada nije nestao iz njegova zivota, iako je cinjenica da ni njegovi suigraci nisu sjajno reagirali u toj akciji. A nevjerovatno zvuci da se godinama kasnije zaposlio kao domar na istoj toj Marakani na kojoj je primio taj gol i radi kojeg je utihnulo skoro 200.000 ljudi. Kao da se sudbina poigrala sa njima i odvela ga na "mjesto zločina."   Tako da je svaki dan morao gledati taj okvir gola, čije je stative sam kasnije zapalio. Naime, FIFA je donijela odredbu prema kojoj se golovi moraju biti željezni, a ne drveni. Barbosa je zahtjevao da on preuzme taj gol, a kada ga se konacno dočepao zapalio ga je za vrijeme roštiljanja u svom vrtu. Međutim ni to nije sve; kada je jednom prolazio ulicom jedna žena je rekla svom sinu: "Vidiš, ovo je čovjek zbog kojeg je cijela zemlja plakala." Barobosa je bio pogođen, iako nije sam bio krivac za taj nesretni gol, ali narod ga je smatrao najvećim krivcem za poraz od rivala Urugvaja. Priznao je Barbosa da je znao i sanjati taj gol i trenutak kada se okrenuo i vidio loptu u mreži iza njegovih leđa. Ipak, veliki udarac za njega bio je kada je poželio gledati trening Brazila na Sp-u 1994.g, ali ga je tadasnji izbornik potjerao pod izgovorom da donosi nesreću. 

Čudna je to priča o golmanu na koga se cijela zemlja obrušila, a zanimljivo je i da je bio prvi crnac na golu Brazila. Pred kraj svog života nije želio čitati o sportu uopće bilo mu je svega previše.  Barbosa je jednom izjavio: "U Brazilu je najveća kazna 30 godina, a ja je izdržavam 50." Umro je u 79.g zivota, a zanimljivo je da je Urugvaj zabio odlučujući gol u finalu bas u 79.minuti susreta. Barbosa je indijanskog porijekla, a njegovo ime (Moacyr) znači "onaj koji zadaje bol." Na njegovom sprovodu bilo je tek nekolicina ljudi; nitko od ljudi iz saveza ili poznatih igrača.  Nevjerovatna priča, ali i nepravda prema golmanu i golmanskoj ulozi, nadajmo se da je Barbosa na nekom boljem mjestu ipak pronasao svoj mir; mir koji mu je uskraćen samo zato jer je bio golman !!!

ŠTO UOPCE ZNACI BITI GOLMAN ? 

Biti golman nije samo neka faza u djetinstvu koja ti se dogodi par godina i nakon toga tko zna kad ces ponovo stati na gol ili uzeti loptu. Biti golman ne znaci samo biti slavan golman i primati dobru placu dok te drugi gledaju na tv-u, biti golman znaci igrati po ko zna kakvim terenima i cekati kada ce ti isplatiti tko zna koliko zaostali placa..biti golman znaci i ne baviti se profesionalnom sportom, ali i dalje poput luđaka ili ushicenog djeteta se veseliti, isprljati ili ozljediti na golu. Drugi te smatraju nekakvim luđakom jer si potrosio toliko vremena, a nisi postao profesionalni golman ili neki slavni golman, a ipak volis tu ulogu.
Znas sve o golmanima ne zato jer si neki luđak pa te zanima svaki golman posebice, NE !! To je zato sto si i ti (bio) dio toga i jer u svakoj utakmic znas kako se osjeca onaj kojem se svi smiju zbog neke grese (nebitno jel ga poznas uopce ili ne), divis se njegovim obranama (jer znas kakav je to neopisivo dobar osjecaj). Biti golman je nacin zivota (ako si ikada to zapravo bio) i nije to neka prazna izreka. Ne moras nuzno biti na tv-u i imati bogat ugovor da bi se smatrao golmanom, jer ako si nekad bio golman to je zauvijek dio tebe cak iako nisi ostvario svoje snove..biti golman nije nekakav hir ili trend to je dio tebe, uvijek i svugdje. 

Dobrodosli !!!

Dragi golmani i ljubitelji ove uloge, dobrodosli na blog "Golmanski Svijet", stranicu kojom upravljaju admini "fejsbuk" stranice Golmani: Pametna, Inteligentna i Spretna Bića. Na ovom blogu moc cemo se jos vise druziti, neovisno o Facebook-u, a ovdje mozemo pisati i mnogo vece kolumne i raditi bez ogranicenja sto na "fejsu"nekada nije slucaj. Blog je jos uvijek u izradi te vas molimo za razumijevanje, uskoro se pocinje sa radom. U pocetaku cemo poceti sa nekim nasim najboljim tekstovima, a kasnije krecemo sa jos boljim i ozbiljnijim radom.