TAKO BLIZU, TAKO 

DALEKO

Nekada te od terena, stativa, lopte i rukavice odvoje raziliciti razlozi :privatni, ozljede, uvjeti za rad, nemas golmanskih treninga, nemas od koga uciti. I odes, ostavis sve to i krenes nekim svojim putem rastanes se od svog djecjeg sna i zavrsisi srednju, fakultete, radis ..živis ...ali opet ne mozes bez tog povratka na gol, sanjas to, mislis se "Jesam li odustao prerano?" "Jesam li mogao napraviti nesto da sam imao od koga uciti " "Da sam samo imao bolje uvjete? " Onda sretnes nekoga pa te pita :"Sto ne branis jos?" . Ne znam, tesko je sve to reci, ali znam da svaki put na gol stanem sa istim onim užitkom kao i prvi put, željan dokazivanja, željan obrana kao da mi život ovisi o tome, mozda nisam postao profesionalni golman i naravno da ih mnostvo bolji od mene, ali ne znam koliko ih voli ovu ulogu vise od mene. Ides nekad pored djece koja se dobacuju loptom i pitas se :"Je li ijedan strastven kao sto sam nekada bio ja ili je to samo neka faza prije nego se docepa izlazaka i svega sto ide uz to" "Je li ijedan dovoljno "lud" da se uvijek iznova vraca na gol iako igra samo za svoju dusu?" Razliciti razlozi te udalje od nogometa pa i onoga termina kojem se tako radujes, ali ti se uvijek vracas bez obzira na sve. Nekad se pitas je si li tako strastven ili lud ili sta vec, pa se stalno vracas i radujes obranama kao da igras Lp-a, a ne termin sa prijateljima. Danas konacno odem na gol (nakon duge pauze) i uzmem loptu u ruku i sve okolo staje, vrijeme staje i osjetim onu istu napetosti, radost i srecu ..mozda sam zaluđen, mozda lud, ali NISAM IMAO IZBORA, OVA STRAST JE ROĐENA SA MNOM